Njegove pjesme pogađaju u srž iz više razloga, zato obratite pažnju. Prvo, postoji cijela plejada likova s juga koje svakodnevno nosi u sebi: njegov otac kojeg je sreo samo nekoliko puta u životu, ali on svejedno tvrdi da je njegov otac dobar čovjek; njegova majka, koju je kao dijete nedjeljama posjećivao u zatvoru; njezin kolega iz zatvora James Brown (da, onaj James Brown), koji je pjevao u zatvorskoj crkvi i naučio ga plesati; njegov djed, čije će doživljaje i mudrosti on citirati do kraja života i naposljetku, tu je i izbjeglica s Haitija koji ga je zajedno s najboljim gitaristom iz njegovog rodnog grada, naučio osnove rhythm and bluesa. Drugo, tu su priče koje on oklijeva podijeliti s drugima i sramežljivo ih skriva. Bio je boksački prvak i sanjao je odlazak na Olimpijske igre s američkom boksačkom reprezentacijom, ali je to spriječio sukob sa zakonom; tu je i rana od metka u njegovom lijevom ramenu, koju nikada ne spominje; činjenica da se uzdržavao kao tinejdžer kopajući grobove na groblju i radeći na poljima lubenica u svom rodnom gradu u srcu Južne Karoline; zatim gubitak oba roditelja od predoziranja drogom i na kraju njegova vožnja preko cijelih SAD do Los Angelesa samo sa svojom gitarom i kombijem u kojem je spavao dvije godine na Selma bulevaru kako bi skupio novce za svoj prvi album.
Riječ je o KaiLu Baxleyu. Ovaj glazbenik mlađe generacije iz Charlestona, Južna Karolina (točnije opskurnog mjesta naziva Willison-Elko) već je svojim prvim albumom ”Heatstroke/The Wind And The War” (ustvari njegova dva EPa stavljena na CD, Forty Below Records, 2013.) izazvao dobrano zanimanje publike.
Njegovo moderno suzvučje bluesa, indie rocka, soula, gospela i popa bilo je osvježenje u to doba na pomalo sterilnoj glazbenoj sceni, a iskreni, intimni i dojmljivi tekstovi iz dubine njegove duše dirnule su prave zaljubljenike u glazbu.
”Lord wont you help me change
And scream to the heavens in vain
Follow the road to the sea
Still theres no place for me
And when I die and be
Is broken down there so you see
My father he had to leave
My mother she just left me”
Ima nešto u tom zvuku što dosta podsjeća na ranog Davida Graya. Stvarno mi nije jasno zašto već tim albumom Baxley nije dospio na sve liste najizvođenijih autora. Na albumu ima bar četiri velika hita od kojih je predivna ”Legend Of The Western Hills” trebala svirati na svim radio postajama širom svijeta. Ugodan glas, lagani mješung popa i soula te prekrasna mandolina Douga Pettibonea (jako poznati i cijenjeni glazbenik, učestvovao na mnogim sjajnim albumima, između ostalih Lucinde Williams, Norah Jones i Marianne Faithfull) brzo i zarazno ulazi pod kožu i razgaljuje utrobu.
Kao osamnaestogodišnjak je otputovao u Europu (kao fashion model) i putujući po njoj tesao glazbeni zanat. Silno je želio pjevati kao Thom Yorke, ali mu to nije uspijevalo. Bio je vrlo sramežljiv i samozatajan pa nikako nije skupio dovoljno hrabrosti da započne svoju glazbenu karijeru. Iako je u uvodu rečeno kako je Kail ovaj album stvarao u svom kombiju na Selma bulevaru u LAu, glavnina albuma je nastala u Irskoj gdje je otišao na tri tjedna, zatvorio se u kućicu u jednom mjestašcu južno od Dublina i tamo finiširao ovaj uradak.
Njegov prvi pravi album ”A Light That Never Dies” (Forty Below Records, 2015.) nastavlja njegov zvučni izraz uz malo više soul elemenata i produkcijskih zahvata. Produkcije se uhvatio Eric Corne, glazbenik i producent poznat po radu s Johnom Mayallom i Lucindom Williams. Zvuk je sređeniji i speglaniji, te je KaiL još više pokazao svoj veliki talent.
Diskretni duhači, čvrsti ritam s naglašenim basom i ekspresivan Baxleyev vokal, te raznovrsnost pjesama svrstavaju ovaj album u uspješnice 2015. U nekim pjesmama ima nešto više bluesa, u nekima dašak countryja i sve to pomiješano s obaveznim temeljnim soul zvukom daje vrlo rafiniran konačni produkt.
Od uvodne i naslovne ”Light That Never Dies”, basom i duhačima garnirane soul pjesme ”Mr. Downtown”, ljubavne ”Tell The Falling Sun”, bluesičnih ”The Ballad Of Johnny Steel”, ”Morning Light” i ”Chasing James Dean”, do začinjene gudačima turobne ”Troubled Souls” i ritmične ”Better Feeln’ Better Days”, te akustične country-folkerske ”Owe” i završne ”Mirrors Of Paradise” – ovaj album se doima onako kako bi pravi moderni pop album trebao zvučati.
Početkom ožujka ove godine KaiL Baxley objavljuje ” Beneath The Bones” (AntiFragile Music) i na njemu novih deset pjesama. Sav onaj pomak s ”Heatstrokea” na ”A Light That Never Dies” učinjen je i ovdje. Dakle, još malkice više prema soulu i još malkice produkcijski smišljenije. Moram priznati da me ovdje podsjeća malo i na Raya Lamontagnea, nekako kao da mu je glas dobio malkice grublju notu. Naslovna ”Beneath The Bones” najbolje to dokazuje.
”Stump Liquor” je pjesma o rođaku njezine bake koji se bavio ilegalnom proizvodnjom alkohola (na jugu obično to zovu ”moonshine”, ali u Baxleyevu kraju ”stump liquor”) i kojeg je ubila supruga jer je petljao s drugom ženom. Općenito se čini kako su pjesme još intimnije na ovom albumu, a meni je posebno zanimljiva osmominutna ”Born In The Flood” s zanimljivim gospel uvodom i završetkom te mračnom atmosferom.
”Always darkest before the dawn
But it’s been dark here for so long
Of these, surely our day will come
And so we march cause we were’”
Redom su tu opet dobre pjesme ”Shakedown Blues”, ”American Soul”, ”The Pain”, ”In A Woman’s Eyes”, ”Feelin About You”, ”These Arms Are Open” i ”In Lieu Of” za koju KaiL kaže ”da se nekako sama napisala jer govori o ljubavi, a ljubav je daleko najmoćnija stvar u ljudskom životu, može nadići sve pa čak i kraj svijeta”.
Teško mi je jer ne znam koju bih pjesmu izdvojio kako bih vam pokazao koliko je ovo dobar autor i album. Ujednačen, dobar i zanimljiv ”Beneath The Bones” je definitivno jedan od najboljih albuma prve polovice 2020. Za kraj ”Stump Liquor” u kojoj me Baxley podsjeća na sjajnog Finka.
Uživajte u novom danu!
osluskivanja.wordpress.com 