DOMAĆICA

Napokon bi bio red da napišem nešto i o domaćim snagama rock’n’rolla s ovih prostora. Kako se Osluškivan(ja) uglavnom bave otkrivanjem i prezentiranjem nekih novih bandova i približavanjem vama kao konzumentima glazbe nekih novih vrijednih izvođača, odlučio sam se danas za dva banda i jednog singer-songwritera koji apsolutno zaslužuju vašu pažnju. Prvi od njih su She Brought Me Gasoline iz Zagreba. Band čine Kristijan (vokal, bendžo, usna harmonika), Žac (gitara), Zlatko (bas) i Markan (bubnjevi). Na glazbenoj sceni su prisutni od objavljivanja singla ”Pathway”/”Soul Made in China” u travnju 2016. Odmah po objavljivanju postaju miljenici ljudi koji znaju što je dobra americana. Da, She Brought Me Gasoline su definitivno najbolji band koji trenutno dolazi s ovih prostora, a da sviraju mješavinu countryja, bluesa, folka i rocka tj. americanu. Nakon ovog prvog singla objavljuju još dva; ”Sometimes Trouble Comes” i ”Hole In The Soul”.

Tekstovi su im na engleskom jeziku, tako da su ubrzo privukli pažnju europskih i američkih medija koji se bave ovom vrstom glazbe. I to s pravom. Po meni, ovo je jedan od najzanimljivijih bandova americane na europskoj sceni trenutno. U sebi miješaju old blues, appalachian country, Texas blues, pomalo gothic zvuka (imaju nešto u sebi od 16 Horsepower suzvučja) i folk poetike. Sve to predvodi vrlo upečatljiv i dobar Kristijanov vokal i njegov bendžo koji dominira suzvučjem. Još jedna od stvari koje mi se jako sviđaju kod She Brought Me Gasoline jest činjenica da sve što su do sada objavili su njihove autorske pjesme. Mislim da je to pravi način probijanja prema širem slušateljstvu. Prije godinu dana su objavili i svoj prvijenac ”On Values And Trash” za talijansku izdavačku kuću Go Country Records.

S potpunom odgovornošću tvrdim da je to najbolji album americane koji je objavljen na ovim prostorima (naknadno ga uvrštavam i na moju listu najboljih albuma 2020.). Ima originalni duh bez obzira što korijene svoje glazbe vuku iz countryja, bluesa i folka. Njihova glazba se sporo valja i tako još više dolaze do izražaja fini, decentni uplivi bendža, gitare i usne harmonike. Izvrsno su spojili tugaljivost bluesa i prpošnost countryja. Može se reći da je to ”starinski” zvuk (jako mi se sviđa ”prljava” produkcija), ali ovdje je to upravo ono što izdiže njihovu glazbu od ostalih pokušaja približavanja nekih bandova ovom glazbenom žanru. Mnogi se izgube u pretencioznim pokušajima da dokažu i pokažu koliko znaju. Kod She Brought Me Gasoline ne vidim nimalo pretencioznosti. Ova ekipa vrlo čvrsto stoji na zemlji koja je duboko izorana naslijeđem countryja, bluesa i folka. Dvanaest je pjesama na albumu i izdvojio sam samo dvije kako bih vam približio njihovu glazbu. Ovom prilikom se ispričavam svim ovim autorima u današnjem postu što nisam već prije nešto napisao o njihovoj glazbi. Svaki od njih zaslužuje zaseban post. Ovih dana dečki iz She Brought Me Gasoline izbacili su singl ”One Day” kojeg su snimili zajedno s Crisom Mantellom, talijanskim country izvođačem. Definitivno, ovo je trenutno jedan od najboljih i najoriginalnijih americana bandova Europe, a ”On Values And Trash” svesrdno preporučujem svima vama koji volite dobru glazbu.

Drugi band kojeg ću vam danas predstaviti su Opaki jahači vatrenih riffova iz pakla. Band čine moji dragi prijatelji Peđa Gvozdić (vokal, gitara) i Goran Glavač (bubnjevi), te Marino Mihelić (gitara) i dolaze iz Karlovca. Iako djeluju još od 2011 tek im je 1. travnja ove godine objavljen prvijenac ”5 do 12” (Spona). No, znajući da dečki marljivo rade svoj stalni posao i vrlo su zauzeti, čini se kako im je ova epidemija korone pripomogla da imaju dovoljno vremena za finaliziranje njihovog debi albuma. Jedna od pjesama izdvojenih s albuma za koju je napravljen i video uradak je posveta velikom Tomu Waitsu, ”Muda i jaja”.

Pjesma je obrada uspješnice “Jesus Gonna Be Here” Toma Waitsa. Već u njoj možete naslutiti da dečki njeguju vrlo žestoko i energično hard rock suzvučje. Inače, 2016. su objavili EP naziva ”Stado” i njime dobrano skrenuli pažnju na sebe jer je pjesma s EPija ”Daj mi sve” uvrštena na kompilaciju novih rock bendova “XX 2020 XX” (Spona, 2020.). Na albumu ”5 do 12” nalazi se dvanaest autorskih pjesama čije tekstove potpisuje Peđa. Ovaj svestrani umjetnik (glumac, lutkar, redatelj, pisac, rock’n’roller…) pun je ideja i energije, a svojim tekstovima vrlo otvoreno poručuje da je njemu i njegovim jahačima pun kurac svega. To vrlo zorno pjevaju i u pjesmi ”Meni je svejedno” (ne dajte da vas zbuni naslov) u kojoj se malo naslućuje i country/spaghetti western suzvučje.

S ovom pjesmom su ušli među prvih 25 bendova od 300-tinjak prijavljenih na velikom regionalnom natjecanju ”Zadužbina Milana Mladenovića”. I to nešto govori. Drago mi je da Opaki jahači vatrenih riffova iz pakla svojim tekstovima vrlo direktno poručuju što misle, a svojom glazbom također pokušavaju u prvi plan staviti rock’n’roll kao nešto što bi mlade generacije trebale slušati. Izvrstan video uradak za pjesmu ”Tvornica straha” napravljen je u suradnji s glumcima-lutkarima s Umjetničke akademije u Osijeku.

Tvornica straha je uzela maha, sa vrha piramide ovce bolje se vide Otkucava sat dok veliki brat djecu prati, okom prati kolo sreće koje okreće Ooo zar ne vidimo da postajemo stado …. Linijom hodaj, dušu mi prodaj, u zemlju gledaj, meni se predaj Žderi , loči, spavaj, seri Otkucava sat dok veliki brat poklone nosi, mi goli i bosi, najebe onaj ‘ko mu prkosi

Što još reći u ovom kratkom prikazu o Opakim jahačima vatrenih riffova iz pakla, nego, dečki samo rokajte i dalje i ravno u glavu. Tamo najviše boli.

Malo sam možda zakasnio pisati o sjajnom albumu banda Moskau ”Violence & Sorrow” (Dirty Old Label, 2017.), jednom od najboljih albuma rock’n’rolla s ovih prostora unazad zadnjeg desetljeća, ali zato ću danas malo o solo albumu jednog od članova Moskau banda, Ivana Grobenskog. Album se zove ”Siromahi i Lazari” (Intek Music, 2020.) i sve su pjesme na njemu kajkavskog narječja što mu daje posebnu draž. Pjesme pune boli, tuge, jada i čemera fenomenalno zvuče u kajkavskom narječju. Jedan od misterija našeg sjebanog društva je i nedovoljno prezentiranje sjajnih međimurskih pjesama koje u sebi sadrže svu bol svijeta oko nas. Posebice ovog u kojem mi dišemo već godinama. Dunju Knebl su mediji bacili u šturc (zapećak) već davno, za Miroslava Evačića se gotovo i ne zna (već godinama radi dobru glazbu), ajde Cinkuše se ponekad negdje i čuje, ali nedovoljno. Zbog svega toga mi je drago da je Ivan odlučio objaviti ovaj album (kako je on rodom iz Koprivnice, ovdje je riječ o podravskom dijalektu) i na taj način nekako staviti u fokus današnje glazbene rock’n’roll scene to divno narječje.

Siromahi cveče nose, cveče nose staroj Mami, stara Mati venca plete, venca svom pokojnom Japi ‘kojni Japi je vsejedno, kaj lazari o tem misle njega ne bu nišče zdigel, niti venci niti cveče Siromahi cveče nose, ali nema stare Mati, stara Mati venca plete, venca svom pokojnom Japi

U ovoj naslovnoj skladbi Grobenski dosta vuče na Sufjana Stevensa i indie folk suzvučje. Inače, suzvučje albuma je vrlo mračno i depresivno, baš kao da odražava današnju svakodnevicu. Gotovo stalni motiv pjesama je rijeka Drava. Iz nje i u nju ulaze i izlaze mrtvi i živi i ta mističnost koja je nekako usađena u nas koji živimo uz Dravu izbija iz velike većine pjesama. Motiv rijeke je jedan od najčešćih motiva u rock’n’rollu i o njoj je napisano bezbroj pjesama, a motiv smrti gotovo se redovito veže uz nju (ili religijski motiv krštenja). Na ovom albumu Ivan Grobenski je taj motiv iskoristio da bi ispričao svoje priče koje kao da su izvučene iz nekih davnih vremena i komotno bi se to moglo nazvati ”novim tradicionalizmom”. ”Črna megla” je prekrasna pjesma koja zaslužuje biti predstavljena svijetu kao jedan od naših najboljih proizvoda, ali mi uglavnom izvozimo gluposti.

Črna megla, črna megla Vsi kak’ guske, črna megla Črna reka, kak’ se vleče, Črna megla, rajsko cveče Gde so japa, gde so mati Gusta reka, črni svati F hiži, v kleti, zdeni obed F hiži, v kleti, v zdencu opet

Fenomenalan video uradak (sve pohvale Dinku Šimcu) koji upravo na najbolji način dočarava ono o čemu Grobenski pjeva. Jedna od najboljih pjesama cjelokupnog našeg glazbenog stvaralaštva unazad nekoliko godina. Ivan je uspio na ovom albumu ono što mnogima u nekakvim institucijama ne uspijeva već godinama; spojiti prošlost i sadašnjost, tradicionalnost i modernu i prezentirati to kao autohtoni proizvod. Njegovo igranje s nasljeđem i svojim stihovima koje je sklapao na način da izgledaju kao da potječu iz davnih megli podravskog kraja više je nego uspješno. Mora vam, dok slušate ”Siromahe i Lazare”, pasti na pamet jedna od najboljih TV serija koja je ikada napravljena u Hrvatskoj, ”Gruntovčani”. Samo one likove, koji su onako sjajno napravljeni, trebate zamisliti na koji bi način egzistirali u današnjem društvu punom črne megle. Sjećate li se špice serije? Predivnih Ladarica (na albumu je a capella izvedba pjesme ”Dojdi, draga, dojdi” u izvedbi zbora Rudarice) koje su svojim prekrasnim glasovima zauvijek u moju dušu upisale Podravski kraj. Ivan Grobenski ponovo ga je izvukao iz dubine rijeke Drave i dobrano me preselio u prošlost i vratio me natrag. Za kraj izvrstan podravski blues ”Fčera nesmo nikaj jeli”.

Imamo divnih glazbenika. Ova tri albuma najbolji su dokaz tome. Televizija je najjači medij trenutno i ovakve stvari bi trebale biti često na njoj. Samo tako ćemo se riješiti črnih megli što nas okružuju.

Uživajte u novom danu!

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s